Omarska 15 godina kasnije - THE OMARSKA MEMORIAL DEBATE

By Chris Keulemans

„Vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite, niste ubili naše pamcenje. Ono je od današnjeg dana jace od svakog zla koje ste nam ucinili i pratit ce vas dok postoji trag o vašem postojanju. Naše pamcenje vašeg zlocina je naše pravo i naš zavjet." Almedina Dautbašic, Srebrenica 31. marta 2003.

Lijep je proljetni dan u Republici Srpskoj. Horozovi pjevaju. Kasim, niski covjek blagog pogleda pokazuje nam grobnicu gdje su prije osam godina iskopani ostaci 172 bezimena tijela.

Kasim stanuje u vili u poredjenju sa ostalim okolnim kucicama u selu Kevljani. Prošlog mjeseca, prica nam u povjerenju, uhapšen je zbog kamioncica punog kanabisa. Makadamom na motorcicu upravo tad nam prilazi poštar. Zaustavlja motor i polako vadi iz torbe poštu za Kasima. Dva covjeka razmijeniše koju rijec i poštar opet nastavi svoj put. Kasim ga pomno prati pogledom: „On! I to je bio jedan od cuvara u Omarskoj... kad sam ja tamo bio zatvoren."

„ I sada normalno pricate jedan sa drugim?"
„Ma, pravimo se kao da se ništa nije desilo. Mogu ga ja sad povuci s motora, ali onda ce me opet zatvoriti, ... na petnaest godina. U ratu nije bilo zakona. Sada ga ima."

Odvodi nas i na livadu samo nekoliko stotina metara dalje. Ovdje je 2004. pronadena masovna grobnica u kojoj je ležalo 456 ljudi. Pred kraj bosanskog rata, Srbi su iskopavali leševe svojih žrtava iz rudnika i šuma gdje su ih bili pokopali, i onda ih rasipali, cesto u komadima, po citavoj okolini. „Grobnica" je jedino što piše bijelim slovima.

U proljece 1992. ovdje je pocelo etnicko cišcenje. To je danas srpski entitet u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci (bosanski Muslimani) i bosanski Hrvati su protjerani iz svojih kuca i zatvoreni u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm.

5. augusta 1992. Ed Vulliamy, novinar britanskog „Guardian"-a i televizijska ekipa ITN-a, uspjeli su prodrijeti na ta mjesta. Slike bodljikave žice i do kosti mršavih muškaraca tih dana obišle su svijet. Vec nekoliko sedmica kasnije logori su raspušteni. Oko sedam hiljada ljudi bilo je zatvoreno. Danas, 15 godina kasnije, preživjeli vode tešku borbu sa lokalnim vodama i najvecom proizvodacem željeza na svijetu. Borbu za otvorenje memorijalnog centra u logoru Omarska.

Kasim nas vodi tajnim putem, precicom, do džinovskog kompleksa „Novih Rudnika Ljubija", do zahrdalog, smedeg monstruma iz socijalistickih vremena. Meni, uprkos svih e-maila i telefonskih poziva, nije uspjelo da dobijem pristup i da posjetim teren. Zamjenik direktora, Predrag Šorga mi je samo saopštio da je previše rizicno zbog trenutnog renoviranja.

Kasim ne prilazi kompleksu bliže od sto metara. Ne smije dalje: „Ako nas vide, odmah ce zvati policiju."

Fotograf Zijah Gafic i njegov otac, bivši komadant policije u bosanskoj Armiji, dovoze se do bare koja okružuje teren. Zijah izlazi iz auta i fotografiše bijelu kucu na rubu kompleksa. Tamo su prebijali i tukli zatvorenike. I rijetko je iko izlazio živ. Leševe bi odnosili izvan zgrade i poslije utovarali u kamion. U isti kamion u kojem se prevozila i hrana za zatvorenike. Jedan obrok na dan po covjeku. Kad su zadnji zatvorenici dobili zadatak da ociste bijelu kucu, zidovi su bili premazani krvlju. I u autu, iz kojeg s Kasimom i Elvisom prevodiocem, gledam u bijelu kucu, osjeti se znoj. Oni u sebi tiho psuju bezobzirnog fotografa zbog ovih nekoliko naizgled beskrajno dugih minuta. A Zijah se idalje mota oko površine vode tražeci odgovarajucu perspektivu. Na kraju opet ulazi u auto i oba vozila jure nazad preko pruge, nazad prema mirnim livadama.

'Bezvezne slike', promrlja Zijah, nakon što smo Kasima odvezli nazad. Jedna bara, jedna bijela zgrada, tek olicene fabricke zgrade. A opet.... Niko ne sumnja da je ova posjeta bila potrebna. Morali smo vidjeti to mjesto. I zabilježiti.

Zašto je to važno? Zato što se ovdje zaustavlja postojanje. U gradicima i po livadama oko Omarske sjecanja se sudaraju s poricanjem, price sa šutnjom. Oni koji poricu hoce da idu dalje, oni koji se sjecaju traže nešto da zastanu i upamte. Mnogi Srbi koji su bili u vojsci ili policiji 1992. godine još žive ovdje. Njima ne treba vracanje u prošlost. Dok Republika Srpska postoji, oni su relativno sigurni. Ali zato im treba da se poboljša ekonomija i snizi nezaposlenost. To je njihov prioritet. Novi premijer, Milorad Dodik radi na tome i Republika Srpska je u usponu. Ostajati u prošlosti je gubljenje vremena. Ovo je paradoks zemlje u kojoj zlocinci i žrtve žive isprepleteni jedni s drugima. Šutjeti i zamrznuti prošlost - tako se najbrže može krenuti dalje. Pricati stalno o prošlosti - zaustavlja vrijeme. Ali dok god se to ne smije, dok se ne budu saslušale te price, buducnost nece prici ni korak bliže.

Posljednjih godina sve više Bošnjaka i Hrvata koji su preživjeli logore, vracaju se iz inostranstva. U obliznjem Kozarcu, prije rata živjelo je preko dvadeset hiljada ljudi. Srbi su opkolili, napali i zapalili gradic i protjerali stanovništvo u maju 1992. „Sad", kade opštinski poslanik Teufik Kulašic, "ovdje opet živi sedam hiljada ljudi. I od 14 džamija, koje su sve bile uništene, 13 smo opet izgradili." Glavna ulica ovog drevnog gradica opet živi. Disco Spider i nocu i danju kupa se u plavom svjetlu. Pored renovirane škole je potpuno novo košarkaško igralište. U kaficu Picadilly viski ima dobar ukus i kuce su izgradene u stilu kakve su i bile. Tu je i internet cafe, a Kozarac ima i svoj internet portal. Preko kozaracke internetstranice koju uredjuje povratnik Ervin Blazevic, Kozarcani, od 1992. razbacani po cijeloj kugli, od Kieva, Amsterdama i Londona, preko Sjeverne Amerike do Australije bude se i zaspivaju uz 'Jutarnji trac' iz svoje carsije. Kozarac se za samo 8 godina podigao iz pepela. Ali na mjestima, gdje je njihov život zauvijek promijenjen ljeta 1992., njegovi stanovnici nemaju šta da traže.

Na parkiralištu kod Keraterma, nekadašnje fabrike plocica u industrijskom naselju na rubu regionalnog glavnog grada Prijedora, izmedu vozila nalazi se i jedna ploca. Na njoj piše da su ovdje ljudi izgubili živote. Nema brojeva, nema imena, nema porijekla. Cini se da fabrika autolaka Max Meyer, od kako je dobila novog vlasnika, baš ne napreduje. Iza utihlog terena fabrike ispod probeharalog drveca na lancu leži pas cuvar.

Bijeli zidovi prijasnjeg kulturnog centra Trnopolje su cadavi. U visokim prozorima nema stakala, a iznad stare bine jos uvijek crvenim slovima pise: Zivjela Komunisticka Partija i drug Tito.

U ovoj su zgradi i na livadama iza nje Srbi drzali hiljade ljudi. " Nocu", prica nam jedna žena koja je preživjela, "stražari su hodali okolo da udarali ljude ili pucali na one koji su tu spavali. Ili bi ušli u ženski dio i pobrojali imena mladih djevojaka. Morale su da idu s njima. Neke bi se vratile, silovane i mucene, neke ne.''

Samo je prednja strana zgrade popravljena. Sekretar skupstine, Zeljko Karajic, je do prije dva mjeseca ovdje drzao kafic. Na grubo tesanim stolovima jos uvijek stoje prazne flaše. Ispred zgrade je crni orao sa pravoslavnim krstom u spomen na poginule srpske vojnike tokom rata.

Vrata rudnika u Omarskoj, gdje su bili zatvoreni ugledni Bosnjaci i Hrvati iz Prijedorske regije, samo su dvaput godisnje otvorena za prezivjele i njihove porodice. Na dan kada je logor raspusten, 6. augusta, oni ovdje se skupljaju.

I Ed Vulliamy je bio tu 2004. Sada, kad je rudnik pusten u pogon izgleda kao da ce se njegova nocna mora ostvariti: 'da ce Omarska kao ocevidan dokaz proslosti nestati; de ce sobe u kojima su zene silovane biti uredi; da ce kantina gdje su muskarci cekali u redu za tanjir bljutave supe radnicima pruzati brz obrok; da ce betonsko dvoriste gdje su muskarce klali biti parkiraliste za blistave Skode; da ce hangar gdje su zatvorenici jedni uz druge cucali opet biti ostava; da ce crvena i bijela kuca, gdje su ljude sjekli i do smrti mucili biti srusene ili uprotrijebljene kao ostave za alat."

Sud Bosne i Hercegovine se nalazi nekoliko kilometara od centra Sarajeva. U sudnici iza katedre sjedi sudija umornog izgleda. U sredini prostorije ispred njegovog stola je maketa logora Omarska. U publici sjedi sestero ljudi, od kojih troje stranaca. Prije sudena advokati u crnim odorama caskaju, zvacuci zvaku, sa svojim klijentima: Prijedorska cetvorka.

Momcilo Gruban, nadimak Ckalja, cetrdesetogodisnjak dugog nosa i sa konstantno uzdignutom obrvom, pregleda nas da vidi da li i danas ima lijepih zena. Istrazivacice BIRN-a, biroa koji svakodnevno izvjestava o sudenju, neznaju sta bi s njegovim stalnim flertom. Gruban, bravar po struci, u Omarskoj je bio voda trece smjene. Logorasi koji su morali u toalet za vrijeme njegove sluzbe rizikovali su batine ili smrt na licu mjesta, samo zato sto bi strazari trazili krivca za smrad iz wc-a.

Dusan Fustar je imao isti posao u Keretermu. On je najstariji od cetvorice: celavi covjek sa brkovima i kosim ocima, podsjeca na zubara iz filma Maratonac. On i njegovi ljudi su zatvorenike bili bejzbol palicama, zeljeznim kablovima i bajonetama.

Dusko Knezevic jedini od cetvorice, jos uvijek uzlgeda kao zlocinac. Celav i nabijen, u svijetlo sivom odijelu, koje mu je preusko oko ramena, sa ocima koje sugerisu da zna s djecom. Smije se pokorno svakoj sali Fustarovog advokata, koji ispod odore nosi farmerke i koznu jaknu.

Prije rata bio je kelner, a u Omarskoj nije imao nikakvu funkciju. U ratu je bio slobodan da ude gdje hoce i radi sta hoce. Slomio je koljena zatvorenika sa nekoliko udaraca bejzbol palice. Upotrijebio je stap s metalnim vrhom da izudara oca i sina, nakon cega ih je prisilio da polizu svoju krv sa plocica. Dan kasnije su obojica podlegli ranama.

To su samo nekoliko u nizu krvolocnih djela koje australijski tuzilac utvrdjuje tokom svjedocenja. Iza svog biroa, lijevo u sudnici, svjedoci po prvi put gledaju u oci svojih krvnika. Cetvorica optuzenih jedva i slusaju sve navedeno, ostavljajuci svojim advokatima da ponekad polako ustanu i prigovore pokojem pitanju ako smatraju da su previse sugestivna. U pauzi advokati zapale cigaretu ispred zgrade, cinicno se smijuljeci na proljetnom suncu, otkopcanih odora.

Jedini preostali je Zeljko Mejakic. Prije rata bio je policajac, a u ratu je postao komadant logora Omarska. Nizak je i crvenkaste kose. Njegovo ostro lice i nacin na koji sjedi za vrijeme svjedocenja - ostali se cesto izvaljuju u stolici - jos uvijek mu daju neki autoritet. Kad su strani novinari napokon otkrili logor, u avgustu 1992, stajao bi cesto pored zatvorenika koje su novinari ispitivali.

''Poslije raspustanja logora, ostala je jedna grupa od oko sto i sedamdeset ljudi. Naredjeno nam je da novinarima pricamo o okolnostima u logoru kakve su 'sad' bile, prica Satko Mujagic. ''Jos 12. jula ljude su zive bacali na zapaljene gume. Jedan covjek je natjeran da odgrize testise drugog zatvorenika. Od 6. augusta, kada je u javnost izisla vijest da postoje logori, odjednom smo dobivali dva obroka na dan i krevete da na njima spavamo. I ja sam lagao novinarima da Omarska nije logor. "Kako si onda tako mrsav,'' pitalo me jedan. Prije rata imao sam 77 kila, a za tri mjeseca izgubio sam najmanje trideset i jedva sam stajao na nogama. 'Sa osmijehom gorko zavrsava: 'Odgovorio sam da sam uvijek bio tako mrsav.''

Mujagic je bio jedan od petorice muskaraca koji su morali ocistiti bijelu kucu. Odrastao je u Kozarcu i pocetkom rata pozvan u vojnu sluzbu. Ratovao je sa JNA na frontu u Hrvatskoj odakle je dezertirao. U maju 1992, nakon napada i 'ciscenja' Kozarca, je zajedno sa ocem zatvoren u logor Omarska. U augustu je prebacen na Manjacu u tamosnji vojni logor. Napokon je preko UNHCR-a dospio u Holandiju. Magistrirao je pravo i trenutno radi u Sluzbi za Imigraciju (IND), za koju evaluise nivo granicnih sluzbi zemalja Evropske Unije. Prica brzo i bez naglaska holandski jezik i odaje utisak da ne dozvoljava da ga proslost sustigne. Dozivio je tri etnicka ciscenja: 'prvo, nezeljeno, kao okupator u Jugoslovenskoj armiji u Hrvatskoj, onda kao zrtva i logoras u Omarskoj i na kraju kao "spasilac" sa IND-om kada smo 1999., za vrijeme rata na Kosovu prebacili preko hiljadu protjeranih kosovskih Albanaca iz satora u Makedoniji za Holandiju.'

Prvi put se opet vratio u Kozarac u 1998, na dzenazu svog rodaka, koji je pronaden u masovnoj grobnici. "Plakao sam tad nad rusevinama nase kuce." Danas iz Holandije, sa organizacijom Optimisti 2004 koju je osnovao sa Ervinom Blazevicem, nabavlja donacije za klupe, sportske terene, fudbalski klub i sirocad u Kozarcu. " Opstina Prijedor tretira Kozarac kao zla maceha, mi moramo sami sebi pomoci." I on je jedan od pokretaca inicijative za Memorialni centar u Omarskoj.

"Ako se centar ne otvori i Omarska ne obiljezi'' svi gubimo, kaze Emsuda Mujagic, njegova strina, vesela, plava zena koja je u Kozarcu otvorila "Kucu Mira" za zene ciji su muzevi nestali ili poginuli u ratu. "Onda sve sto se ovdje desavalo nestaje u maglu. Sada nas pustaju samo dva puta godisnje, na dan kad je Kozarac napadnut, dvadeset i cetvrtog maja i na dan raspustanja logora, sestog augusta. Drugim danima u pravilu nemamo pristup."

U kaficu preko puta 'Kuce mira' sjedi Edin Ramulic (37) sa spremnim paprima. Izvor, organizacija koju je on u 1996. osnovao izdaje uskoro trecu ediciju knjige nestalih i ubijenih opstine Prijedor.

"Iz prijedorske regije je do sada registrovano 3524 nestalih. Hiljadu i dvjesto ljudi jos nisu pronadjeni." Ramulic prica rado, sa zivim pogledom u ocima. "Omarska je zabacena. Ako bas ne moras, tamo i ne ides. Stanovnistvo je sto posto srpsko. Sto se mene tice ne bi trebali ni taknuti citav teren: bijelu kucu, pistu i restoran. U normalnom drustvu mjesto gdje je pocinjen genocid bi ostavili takvim kakvo jeste. I pravo na posjetu bi odavno vec bilo sredeno. Ali ovo nije normalan svijet."

Prije nego sto se kampanja za Memoralni Centar u Omarskoj nastavi, Satko, Emsuda i Edin prvo cekaju registraciju Udruzenja logorasa Prijedora. Mirsad Duratovic (33), covjek tihog glasa, rano posijedio i svijetlo zelenih ociju je predsjednik udruzenja. Bilo mu je 17 godina kada je bio zatocen u Omarskoj. Njegov mladi brat iz Omarske nije izisao ziv.. Izgubio je 16 rodjaka.

"Imao sam ovdje lijepu mladost. Zato sam se vratio iz Njemacke. Necu imati mira dok se svi mrtvi ne nadu. Nase udruzenje zeli da se prava logorasa regulisu. Podnijeli smo zahtjev za registraciju i cekamo odobrenje ('Udruzenje logorasa Prijedor 92' u medjuvremenu je registrovano)

Na pitanje ima li pravo na socijalnu pomoc kao bivsi logoras sjetno se se nasmijao: 'Da zivim u Federaciji mozda bih i imao to pravo. Ali ovdje u Republici Srpskoj nemam. U razgovoru smo sa premijerom Dodikom o kompenzaciji za bivse logorase. Samo jedan covijek u Banja Luci je uspio da dobije neku odstetu: dobiva 5 eura mjesecno. Ne radi se o novcu nego o priznanju.'

Bosna i Hercegovina je zvanicno jedna zemlja. Ali u praksi vlade u Sarajevu i Banja Luci, slabo saraduju, uprkos dugih godina medjunarodne prisutnosti. Posebno sto se tice istorije urata. Od raznih ljudi saznajem da vlada u Sarajevu ne podrzava Bosnjake u Republici Sprkoj, zato sto bi to onda znacilo da trebaju pomoci i srpskim zrtvama u Federaciji.

Svaki znak sjecanja ili priznanja zrtvama druge strane izgleda i priznanje vlastite krivice dok spomenici pricaju ratnu pricu. Jednu stranu price. Ta prica je vidljiva jer se dize uvis. Ona druga je jos pokopana. Svaka spomen ploca koja se postavi, ili upravo ne postavi, govori nesto o toj rovovskoj borbi za sjecanje. Dvije tekovine iz vremena kad se ova zemlja zvala Jugoslavija daju objema stranama - onim sto se sjecaju i onim sto poricu - argumente koje vade iz rukava cim se ispostavi da bi se nesto moglo i promijeniti. Ta zemlja je nekad bila prekrivena spomenicima. Svuda su se nalazila sjecanja na zajednicku borbu protiv fasizma. Ali ti spomenici su bili i remek djela umjetnosti balansiranja: nisu smjeli zapostavljati ni jednu etnicku skupinu u odnosu na druge. Titovo bratstvo i jedinstvo bili su sveti. I zato oni sto se danas sjecaju ne posustatju dok se mjesta zlocina ne obiljeze, dok ne postave spomen plocu ili bijelu kucu. I zato oni sto poricu, pogotovo tamo gdje su u vecini, ne zele spomenike koji ce pobijati njihovu pricu. I tako, Prijedor i njegova okolina su puni spomenika. Generali i vojnici koji su pali za 'slobodnu Srpsku' obiljezeni su u betonu i crnom mramoru u gradu gdje su 1992. Bosnjaci i Hrvati otjerani u logore a njihova imovina opljackana i unistena. Ratni gradonacelnik Stakic i nekoliko njegovih istomisljenika su vec osudjeni u Den Hagu, ali u Prijedoru nema osjecaja krivice. Ispred upravne zgrade rudnika stoji bista psihijatra Raškovica, jednog od osnivaca nacionalisticke SDS. Zrtve etnickog ciscenja iz 1992. moraju se zadovoljiti bezimenom plocom pored parkiralista u Keratermu i drvenom tablom zabodenom u travi u Kevljanima. Ko ce promijeniti ovu nepravdu? Vrijeme je za razgovor sa danasnjim gradonacelnikom.

Marko Pavic nosi obje tekovine iz bivse drzave. Spomenike koji su podignuti, on je otkrio. 'Mi se brinemo za svoje veterane, kao sto se vlasti u Sarajevu brinu o svojim sehidima. Ali spomenik u Omarskoj? Za to je isuvise rano. Ja to ne podrzavam. Zasto za mrtve muslimane i Hrvate ovdje a ne za srpske zrtve u Federaciji?'

On je i prototip trece tradicije: direktori, gradonacelnici, minsitri na Balkanu su skoro uvijek ovakva vrsta odbojnih, tvrdokornih pedesetogodisnjaka. Ako se radi o ekonomskom napretku Prijedora i ispunjavanju raznih kriterija iz EU-a, Pavic govori sa izvjesnom, skoro naucenom, strascu. Cim ga upitah zasto je postavljen pravoslavni krst za poginule Srbe u logoru za Bosnjake i Hrvate, ukocio se. Njegov hladni bijes s druge strane stola je vec i prijeteci. 'Juce sam cijeli dan razmisljao da li da Vas primim. Sad znam da sam donio pogresnu odluku. Vi nemate pravo da postavite to pitanje. Vi i ja ne znamo sta se desilo u Omarskoj i Trnopolju. Ja tamo nisam bio, a niste ni Vi. Osumnjiceni su trenutno na sudu. Dok god se ne utvrdi ko su bili pocinitelji a ko zrtve, ljudi u Omarskoj ne zele memorijalni centar. Tek kad se utvrdi istorija, mjesto se moze obiljeziti.'
U toku rata Pavic je bio direktor PTT-a u Prijedoru. U jednom raportu iz 1997. istrazivaci UN-a su iznijeli tezu da je lokalna posta koristena za pranje novca tokom i nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane Srba, ali nema dokaza da je on bio u logorima. Ispratio me sa zadatkom: 'Pitajte druge zasto bi u Omarskoj trebao biti memorijalni centar ako se u Sarajevu ne moze dobiti dozvola za spomenik srpskim zrtvama?'

Sljedece jutro susrecem se sa Muharemom Murselovicem. On je bosanska verzija Jana Pronka (bivsi holandski ministar): idalista koji svoj dugi angazman u 'realpolitici' kamuflira detaljnim izlaganjima, zustrim pokretima i slabasnim osmijehom dok otkriva pravu sliku svojih protivnika. Murselovic je nakon rata bio predsjednik Skupstine opstine Prijedor, ali se povukao s funkcije kada je Skupstina odlucila da grb opstine ostane onaj sa 4c, umjesto predratnog sa suncem iznad Sane. I on je bio zatocen u Omarskoj i Trnopolju. Danas predvodi opozicionu partiju 'Stranka za BiH'.
Pitam ga zasto bi u Omarskoj trebao biti memorijal, ako se ne podigne i spomenik za srpske zrtve u Sarajevu. 'Aha!' zivnuo je. 'Bili ste u posjeti kod Marka Pavica! To je njegovo stalno protupitanje. On i drugi zlocinci iz opstine, ljudi koji su odlucivali ko ce umrijeti a ko ce zivjeti u Prijedoru zele da izjednace sva masovna ubistva. Da, bilo je ubistava i u Federaciji, ali logora nije bilo, ni po saznanjima UN-a. Kazu da je u Sarajevu ubijeno deset hiljada Srba, ali gdje je dokaz? Od preko jedanaest hiljada zrtava, ubijenih uglavnom srpskim granatama vecina su bili Bosnjaci. Ako Srbi u Sarajevu zele spomenik, neka se obrate meni i ja cu im pomoci! Da su Srbi tamo ubijani, ja ne poricem. Ali za spomenik prvo se mora naci mjesto stradanja i identifikovati zrtve. I to se ne moze porediti s Omarskom'

Da li ce bijela kuca, danas, petnaest godina nakon raspustanja logora, biti obiljezje za prezivjele i clanove porodica ubijenih? Ta odluka se nece donijeti u Prijedoru ili Sarajevu, od onih sto se sjecaju i onih sto poricu, vec u Luxemburgu. Tamo se nalazi glavni ured Arcelor Mittal-a, najveceg svjetskog proizvodjaca celika i od oktobra 2004. vlasnika rudnika Omarska. Lakshmi Mittal, najbogatiji stanovnik Engleske i njegov sin Aditya podigli su citav imperij kupujuci i osposobljavajuci stare rudnike zeljeza. 'Kad su kupili Omarsku' kaze Satko Mujagic, 'nisu shvatali da ulaze u zemlju u kojoj se jos vodi diskusija o tome sta je ratni zlocin a sta posljedica rata. Medjutim, ne bi smjeli stajati na stranu zlocinaca, ko god bio pocinilac.'
U januaru 2005. Mujagic je razgovarao sa predstavnicima Mittal-a. 'Obecali su nam tada da ce bijela kuca ostati u tadasnjem stanju i da ce biti omogucen ulaz u logor. A nepunu godinu kasnije 1. decembra 2005. na konferenciji za stampu u Banja Luci Mittal je najavio da ce podici memorijalni centar koji ce firma i financirati. Medjutim od februara 2006. s tim se stalo i Mittal se u zadnje vrijeme ne javlja. Ako se ne moze obiljeziti Omarska, sta onda moze? I u kakvu buducnost jurimo ako nastavimo poricati uzase i zlocine iz bliske proslosti?'
U medjuvremenu rudnik je otvoren i zaposljava oko osam stotina radnika. Za trziste rada ove regije, Mittal je bozji dar. Ali nocna mora Ed Vulliamy-a se nazire, kao i skandal za firmu. Zgrade oko bijele kuce su olicene i ko zna kakvi dokazi i tragovi iz 1992. nestaju s renoviranjima zbog kojih je navodno za mene bilo opasno da posjetim teren. Mittal je shvatio rizik i 2005. trazio od organizacije 'Dusa Evrope' i velecasnog Donalda Reeves-a da pronajde rjesenje. Reeves je iznio plan po kojem bi memorijalni centar istovremeno bio i centar pomirenja, sa Dodikom i predstavnicima opstine u upravnom odboru. Organizacije prezivjelih su se ovome usporotivili. I gradonacelnik Pavic je bio radikalno protiv. Od maja 2006. Mittal se vise nije sastao sa Mujagicem, Duratovicem i ostalim inicijatorima za memorijalni centar.

'Mittal zeli da ostane po strani,' kaze Emsuda Mujagic. 'Krivicu za zamrzavanje plana prebacuju na bivse logorase i bivse borce. Mi bismo se navodno prvo trebali sloziti, ali mi odavno znamo sta tacno hocemo. U medjuvremenu oni podrzavaju srpsku upravu.'

I pri selekciji radne snage, cini se da Mittal podrzava srpsku stranu. 'Od osam stotina zaposlenih, samo su tri Bosnjaka,' kaze Muharem Murselovic. 'Mittal je sastavio listu, kriterije za selekciju novih radnika. Na prva tri mjesta su: kandidati iz Omarske, djeca bivsih radnika i djeca poginulih vojnika sa srpske strane. Na devetom mjestu su Bosnjaci i Hrvati.' Amnesty International je prosle godine objavio porazavajuci raport o nacinu poslovanja giganta celika u Prijedoru. Edin Ramulic tvrdi da su i bivsi clanovi direkcije ponovo na funkciji. 'Slobodan Balaban i Ostoja Marjanovic, ljudi koji su smislili plan za pokretanje logora u Omarskoj i koji su pred rat otpustili sve radnike nesrpske nacionalnosti. Ostoja je naredjivao koji ljudi ce nestati i dao da se posakrivaju ljudski ostaci. Logicno da nece da primi Bosnjake u sluzbu.'

Nedaleko od Omarske nalaze se sumovita brdasca Ljubije i tamosnji rudnik zeljeza. I ovo je sad vlasnistvo Mittala i nepristupacno podrucje. Ali Kemo poznaje put. Ogromni kauboj sirovog humora i sa vise ratnih prica nego cijelo rudarsko naselje. S jednim prijateljem sav rat krio se od srpskih trupa po okolnim sumama. Izgubio je 72 clana porodice. Nije rekao koliko ljudi on nosi na dusi. Dugim koracima probija se po kopu, stupajuci po zemlji, crvenoj od zeljeza. Zaustavlja se ispred hale sa aluminijskim zidovima i razbijenim prozorima. 'U onu drobilicu, namijenjenu za odvajanje rude od kamena, bacali su tijela'. Malo dalje stojimo na obali vjestackog jezera dok povrsina vode odbija zadnje zrake zalazeceg sunca. 'A leze i ovdje...'
Komisija za trazenje nestalih procjenjuje da se na ovom podrucju nalaze ostaci od oko sedam stotina osoba. Mittal ove godine planira da i ovdje zapocne s iskopavanjima i snabdije rudom Zeljezaru Zenica. Za one sto se sjecaju vremena je sve manje. Na drugoj strani obale, malim pjescanim putem iz sume nailazi auto i staje pored obale. Drie momka izlaze iz vozila i redaju se po plazi s konzervama piva. Kroz prozor automobila muzika od Deep Purple Purple se previja preko mirne povrsine vode. Smoke on the Water.

'Za inicijativu za Memorijalni centar u bivsem logoru Omarska ne internetu se moze potpisati peticija, koju su pokrenuli Lee Bryant i Kemal Pervanic,bivsi zatocenik Omarske i autor knjige '"The Killing days"(Dani ubijanja); http://www.headgroups.com/hg/display/om/Online+Petition

S holandskog prevela: Nejra KALKAN